Top

MOTOVUNSKA ŠUMA zelena oaza Istre

Tartufi su u Motovunskoj šumi bili poznati još od pamtivijeka. Prema kazivanjima stanovnika okolice, ovi “krumpiri koji smrde” koje su nalazili prilikom krčenja terena, bili su omiljena hrana njihovim svinjama, a vjerojatno su samo rijetki poznavali njihovu komercijalnu vrijednost. Iako kronike povezuju pronalazak tartufa s izgradnjom istarskog vodovoda i uskotračne pruge koja je spajala Poreč i Trst, popularne Parenzane (1902. – 1935.), prva znanstvena objava koja potvrđuje postojanje tartufa u Motovunskoj šumi kao i njihova  komercijalizacija, događa se tek 30-ih godina 20. stoljeća, osnivanjem tvrtke “Azienda del Tartufo – Sella, Hütterott and C. Levade”.

Među osnivačima bili su prvi registrirani pronalazači – Carlo Testoni i Pietro Giovannelli iz Pule, inače rodom iz tartufarske regije Emilije Romagna; barunica Barbara Hütterott (kći Georga Hütterotta – industrijalca i trgovca, vlasnika otoka Sv. Andrije oko Rovinja, koji je ujedno bio počasni konzul Japanskog Carstva u Trstu) te znanstvenik Massimo Sella, tadašnji direktor rovinjskog Instituta za biologiju mora. S obzirom na to da stanovnici Istre nisu bili vični traženju tartufa, prvi sakupljači dovođeni su iz talijanskih pokrajina – Ferrare, Bologne i Ravenne. Godine 1937. koncesiju nad Motovunskom šumom dobiva obitelj prvog istarskog avijatičara (1912.) Emilija Facchinija iz Livada, koja je gospodarila i toplicama Svetog Stjepana. Oni su inicirali održavanje prvih jesenskih Dana tartufa (Festa del tartufo).

Najveće stanište tartufa

Zahvaljujući vlažnoj mikroklimi, vapnenasto-glinastom tlu i drveću koje ondje raste (posebice topoli, vrbi, hrastu lužnjaku), bujna Motovunska šuma postala je idealno stanište za rast bijelog tartufa (Tuber magnatum Pico), najcjenjenijeg tartufa na svijetu koji, izvan Istre, raste u još samo nekim talijanskim pokrajinama (Pijemont, Toskana, Umbrija).

Sama šuma svjedok je duge i važne prošlosti. Šuma sv. Marka bila je jedina o kojoj je i Mletačka Republika vodila posebnu brigu zbog cijenjenog hrasta lužnjaka koji je u njoj rastao i koji je zbog svoje iskrivljenosti omogućavao primjenu u gradnji brodova, tako da je osnovala i posebna nadzorna tijela koja su bila pod direktnom ingerencijom najviših tijela venecijanske vlasti, a strogi šumski red održan je u vrijeme Austro-Ugarske i Italije.

Ova najveća očuvana primorska autohtona šuma tvrdoga lisnatoga drveća u Hrvatskoj je zbog svoje jedinstvenosti, rijetkosti i reprezentativnosti zaštićena i proglašena posebnim rezervatom šumske vegetacije.