Top

Parenzana – Put zdravlja i prijateljstva

Uskotračna pruga Poreč – Trst, popularna Parenzana, puštena je u promet 1902. godine s ciljem povezivanja najsiromašnijih dijelova sjeverozapadnog dijela poluotoka s velikim tržištima u gradovima gdje se prodavalo vino, maslinovo ulje, voće, povrće, žito, drvo, kamen i ostali proizvodi iz Istre. Vožnja trasom dužine 123 km trajala je čak 7 sati i 20 minuta uz najveću brzinu kretanja od tek 25 km/h. Legenda kaže da su nakon zatvaranja pruge 1935. godine, koje je došlo zbog nerentabilnosti poslovanja uslijed razvoja autobusnog prijevoza koji je brže i jeftinije prevozio putnike i robu, tračnice demontirane i Mussolinijevom odlukom ukrcane na brod za Abesiniju (današnju Etiopiju). No, one tamo nikada nisu stigle jer su brod na putu prema Africi potopile savezničke zračne snage. Ipak, povijesni izvori svjedoče kako su vagoni, tračnice i ostali materijali prodavani na javnoj dražbi. Ostaje kao svjedočanstvo koridor pruge i sačuvani građevinski ostaci – velik broj pratećih željezničkih objekata, čak 11 mostova te vijadukti i tuneli koji svjedoče o ovom izuzetno vrijednom građevinskom pothvatu. Najzanimljivijim arhitektonskim dijelom trase smatra se upravo dionica koja se proteže od Grožnjana do Oprtlja i Livada, na kojoj je izgrađeno čak četiri od ukupno šest vijadukata, te šest od ukupno devet tunela na cijeloj pruzi.

Nakon dugo godina nebrige, Istarska županija i slovenski partneri – gradovi Kopar, Izola i Piran, europskim su fondovima trasu uredili kao pješačku i biciklističku stazu koja je pod službenim nazivom Parenzana – put zdravlja i prijateljstva postala najprometnija turistička ruta u Istri, posebna turistička atrakcija koja, uslijed zahtjeva prilagodbe pruge oblicima terena, vijuga padinama pitomih istarskih brežuljaka, otvarajući pogled na izuzetne panorame koje oduzimaju dah. U Izoli djeluje od 2000. godine Muzej o Parenzani, a u Livadama je 2007. na željezničkoj stanici otvoren stalni postav na temu Parenzane.

Među osnivačima bili su prvi registrirani pronalazači – Carlo Testoni i Pietro Giovannelli iz Pule, inače rodom iz tartufarske regije Emilije Romagna; barunica Barbara Hütterott (kći Georga Hütterotta – industrijalca i trgovca, vlasnika otoka Sv. Andrije oko Rovinja, koji je ujedno bio počasni konzul Japanskog Carstva u Trstu) te znanstvenik Massimo Sella, tadašnji direktor rovinjskog Instituta za biologiju mora. S obzirom na to da stanovnici Istre nisu bili vični traženju tartufa, prvi sakupljači dovođeni su iz talijanskih pokrajina – Ferrare, Bologne i Ravenne. Godine 1937. koncesiju nad Motovunskom šumom dobiva obitelj prvog istarskog avijatičara (1912.) Emilija Facchinija iz Livada, koja je gospodarila i toplicama Svetog Stjepana. Oni su inicirali održavanje prvih jesenskih Dana tartufa (Festa del tartufo).